|
Linkovi:
Udruga Gračani
Udruga HOD
Udruga ZAMNOM
Josip Jurčević
Viktimologija
Dragovoljac
Glas Koncila
Hrv. hels. odbor
| SVJEDOČENJE DVANAESTORICE
AGENT – PROVOKATOR UDBE DANAS NA VISOKOJ DUŽNOSTI
Vrijeme neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata pamti tisuće nevinih žrtava, ne samo među hrvatskim vojnicima, domobranima, već i civilima, ljudima koji u ratu nisu sudjelovali, već su svih četiri godine za vrijeme trajanja NDH radili svoj posao, ne misleći puno na politiku. Tadašnji događaji, međutim, mnogima su obilježili živote, pa tako i Ratimiru Mlinariću koji je za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata živio u selu Remete pored Zagreba.
Među onima koji su 1945. godine s dolaskom partizana, posebno onih iz Like, izgubili živote, jest i Mlinarićev otac, okrutno strijeljan na sam dan završetka rata.
Ogorčen tim dogadajima, Ratko Mlinarić nekoliko godina kasnije, kao student, tiska letke koji su ga stajali tri godine njegova života.
Ovo je priča o još jednom od onih ljudi koji se nisu mirili s okrutnošću i nepravdom režima koji je u Hrvatskoj vladao punih 45 godina.
Kad ste prvi puta došli u vezu s politikom?
Rođen sam u malom mjestu Kalje, u općini Jastrebarsko, na Žumberku, gdje smo se rodili ja i moj najmlađi brat, stjecajem okolnosti jer mi je otac bio državni službenik pa se često selio.
Kad sam imao tri godine doselili smo u selo Remete kraj Zagreba. Rođen sam 1929. godine i ako smijem ustvrditi, moje prvo političko zanimanje izazvali su, čega sam se poslije jako dobro sjećao, već izbori 1938. godine. Dakle, ja sam imao svega devet godina.
Moj otac je bio općinski službenik i režim je tada bio takav da je bilo opasno da državni službenici, pa i općinski, glasaju za HSS. Protukandidati su bili Jeftići, Stojadinovići i kako se nisu sve zvali, i moja majka je tada nas, malu djecu, odvela iz kuće duboko u vinograd, gdje smo proveli cijeli dan održavanja izbora. Meni je majka samo rekla da jednostavno moramo biti tamo, nije nas puno pitala, no kako smo mi kupovali mlijeko, od jedne pametne seljanke, ja sam nju pitao, bez maminog znanja: "Janica, a zakaj smo se mi jučer morali skrivati?", a onda mi je ona to objasnila i rekla je "Sinek, nažalost, opasno je da čak i mi Hrvati glasamo za Hrvatsku seljačku stranku".
To se meni jako usjeklo u sjećanje i uvijek sam mislio kako to da čovjek koji pripada jednom narodu može stradati zato što glasa za stranku koja je tada predstavljala valjda 90 posto hrvatskog naroda, a za nju su čak glasali i u Srbiji.
Da li je to bio početak? Možda. Došla je 1945. godina. Moj otac nije bio ni u kakvom pokretu, bio je državni službenik i mislim da je savjesno radio svoj posao.
Bio je državni službenik i u NDH?
Da, on je ostao općinski službenik i kad je došla hrvatska vlast on je samo nastavio svoj posao. Nije bio organiziran ni u kakvu stranku, a onda je došla VI. lička divizija.
Nedavno je na proslavi u Sisku Janko Bobetko između ostalog rekao i ovo: "Četnici su, na poziv da se predaju '44., masovno to učnili i otišli u partizane. Stavili su crvenu zvijezdu na kapu, a u srcu im je ostala kokarda". I u Zagreb je došla VI. lička sastavljena od takvih ljudi.
Najprije je trebao doći X. zagrebački korpus, dakle partizani u čijem su sastavu bili domaći ljudi iz Zagreba i okolice, ali njima je, koliko sam ja čitao , Koća Popović, komandant jedne od armija, naredio da u Zagreb treba ući VI. lička, čak mislim da je ušla i VII. krajiška, a zagrebački X. korpus je trebao čekati negdje kod Čazme.
Tada je u Zagrebu napravljen strašan pokolj. Oni su došli 8. svibnja u naše selo, a pojavio se i jedan domaći partizan, koji je prije odlaska u partizane bio kriminalac, i tražio je od mog oca da mu preda blagajnu s novcima. Mislim da taj čovjek uopće nije bio pripadnik te ličke brigade i kako je on došao do mog oca, ne znam, vjerojatno je došao na svoju ruku da se domogne tih novaca. Moj otac mu je tada rekao, a ja sam to osobno čuo: "Tebi ja blagajnu predati neću, a kada dođu oni koji će imati isprave, ja ću napraviti primopredaju kako to zakoni predvidaju, zapisnički." On je tada, ja sam to čuo, rekao ocu: "Ti ćeš ovo dobro zapamtiti."
Navečer su došli, trojica njih, kasno u noći, svi su imali crne brkove, očito pripadnici VI. ličke, i rekli su: "Gdje si ti i tvojih pet sinova ustaša?" Niti je moj otac bio ustaša, niti je itko od nas bio ustaša. Četvero nas je bilo doma, a peti brat je bio domobran, redovno mobiliziran, i povlačio se po Križnom putu, a tada ionako nismo znali gdje je.
Oteli su, uhapsili oca i najstarijeg brata. Smjestili su ih u komandu zrakoplovstva gdje je bila masa zarobljenika, i tamo je vjerojatno bilo održano to "suđenje", kako su oni to već radili. Tamo su osuđivali ljude za tzv. 13. bataljon, što je značilo da te ljude treba ubiti. Moj brat je tada rekao tati: "Bjež'mo, jer ako ne uspijemo pobjeći, nas će ubiti. ja sam bio u domobranima, bio sam u ratu, znam kako se to radi". Moj otac je rekao: "Ja nemam zašto bježati. Pošteno sam radio svoj posao, neka pitaju ljude gdje sam živio i što sam radio. Neka me sude ako imaju zašto" rekao je. On je očito bio jako naivan. Vjerovao je u pravdu. Ukazala se prilika, i moj je brat pobjegao. Skrivao se neko vrijeme kod jedne familije i tamo je jednoj djevojci, učiteljici, rekao gdje je bio i rekao da ide do tog logora i gleda, pa će možda vidjeti mog oca. I to se dogodilo.
Njih desetak vodilo je četiri mlada partizana, od jedno 15 - 16 godina. Moj otac je tada rekao da su mu kazali da ga vode u selo Šestine, da će im tamo biti potreban u nekoj brigadi. Ona je dotrčala k nama i rekla da ga je vidjela. Tada mi je mama dala nešto hrane za oca i rekla trči gore, možda ih nađeš.
Ja sam ih stvarno sustigao i išao sam za njima za strane. Pitali su me oni vojnici što sam i tko sam, ali ja sam bio dečkić od 16 godina, nosio sam kratke hlače jer je bilo jako vruće i pratio sam ih do jedne kuće u selu odakle je moja žena, koju sam tek kasnije upoznao i oženio se s njom. Kad su vidjeli da pratim oca, otjerali su me, a kad sam drugi dan došao nitko mi ništa nije znao reći za oca.
Nitko ništa ne zna. Onda sam obilazio logore, sve u Zagrebu, išao sam i u Šestine pitati, A za Mlinarića nitko nije znao. To je bilo strašno teško, jer je trajalo i trajalo.
Neki glas se pročuo da je on tu negdje ubijen, ali se pričalo i kako su mnogi završili kod Rusa, jer su ih predali Rusima, i da su odvedeni u Sibir. Ja sam noćima sanjao kako vidim oca u logoru u Sibiru. To je trajalo jako dugo, to su bile traume.
Kad ste napokon saznali nešto o ocu?
Ja sam poslije zatvora završio studij i zaposlio se u jednom poduzeću, gdje sam upoznao svoju suprugu. Hodali smo i ona mi je jednog dana rekla kako je njezin otac moli da me upozna, što je bilo sasvim normalno, ali ja nisam ni slutio što ću od njezinog oca na kraju doznati istinu.
Kad sam došao do nje, njezin otac meni je rekao da odem s njim van, da mi nešto pokaže. To je bilo susjedno selo, do mog, a godina je bila 1960.
On me poveo van, do neke livade i rekao: "Tvoj otac je tu ubijen. Svi su bili goli, u gaćama, žicom povezani i strojnicama posječeni, tko gdje kako..."
Oni su morali te pobijene Ijude po naredbi partizana odmah pokopati, a da o tome nikom ništa ne kažu jer će biti likvidirani. Tada me odveo malo dalje, do šume, gdje je navodno bio u ratu ulaz u tajno, sklonište Ante Pavelića, koji je gore imao svoju vilu iz koje je postojao niz izlaza u raznim usjecima.
Da ne bi onako u brzini morali kopati jame, ti su ljudi bacani u te usjeke, pa bi se to samo zagrnulo, to bi bilo dovoljno. Pričao mi je kako su ih jedno osamdesetak odnijeli u te jame.
Toliko ih je pobijeno na tom području?
Ne osamdesetak, nego, kako je kasnije, 1990. objavljeno u "Večernjem listu" prema svjedočenjima ljudi koji su to vidjeli i nalazima neke komisije, u dvadesetak jama bilo je točno 783 1judi. Njih su pobili partizani i to sustavno, dok je od, kako se tu kaže, ustaške ruke palo 23 Ijudi, i to onih koji su u zadnjim borbama naletili. Među tih gotovo 800 ljudi, bilo je 40 bolesnika iz bolnice na Brestovcu, a i te su ranjenike pobili. To su fakti, koji su na vidjelo došIi 1990. godine, kad se stvarala naša država.
Kako ste proveli vrijeme do 1949. godine, kad ste uhićeni i suđeni?
Ovi događaji u meni su stvorili jednu averziju prema režimu koji je ubijao Ijude bez suđenja, nevine. U mom selu nije samo moj otac ubijen, ubijen je i od prve susjede suprug, domobran koji u borbi nije uopće bio, zatim muž naše seoske učiteljice, domobranski satnik koji je, kad je bio objavljen oglas o tome da se hrvatski časnici trebaju javiti novim vlastima, to i učinio jer je bio pošten i naivan, a završio je na Križnom putu i vjerojatno zaglavio negdje oko Bjelovara.
Moj brat se vratio s križnog puta, a kažu da je svaki četvrti tada ostao u nekoj grabi. Tko god nije mogao ići, bio je ubijen, obično u potiljak. Svi su ti partizani koji su to činili, naravno, “nevini”, svi su oni antifašisti, nitko nije bio boljševik, niti zločinac, kako danas govore. Apsurd.
Kad sam vidio da i moj stric s malo zemlje, s koje ništa nije mogao prodati, nego od čega sam jedva živi, mora davati novoj vlasti dio plodova te zemlje, pa onda još i odnos prema Hrvatima u JNA kojih je bilo sve manje, a sve pozicije su zauzimali Srbi, sve je to na mene jako utjecalo i na fakultetu se našla jedna grupa studenata, istomišljenika od 18 - 19 godina. Mi smo imali sastanke i dogovorili se da ćemo napraviti proglase, letke i širiti u narod. To je bilo glavno.
Niste se bojali, s obzirom na iskustvo vlastite obitelji?
Pa, jesmo, ali mlad čovjek ima manje straha, nema obaveze ili obiteljsku odgovornost. Kad sam uhapšen, meni je bila najteža misao na majku, koja je već toliko propatila i sad opet pati. Samo zbog toga što ona pati, bilo mi je žao što sam to učinio, a zbog tog čina, rasturanja letaka, meni uopće nije bilo žao. Mi smo to svjesno činili.
Što je stajalo u vašim lecima, što ste tražili?
Bila su dva letka, a prvi je bio u prosincu 1948. pod naslovom "Proglas hrvatskom narodu". U presudi su napisali da smo klevetali KPJ i NOB, govoreći da je KPJ upotrijebila NOB za interese pojedinaca iz KPJ, da je naš narod žudio za slobodom, a da nije dobio tu slobodu, te da smo pozivali hrvatski narod na odcjepljenje Narodne Republike Hrvatske i proglašenje samostalne Republike Hrvatske, a uz to da smo sastavili još nekoliko takvih letaka protunarodnog karaktera.
Oni, međutim, nijedan letak nisu uspjeli pronaći jer smo pravovremeno to uništili. Čim sam ja nanjušio da ćemo biti hapšeni, jer nas nisu sve uhapsili isti dan, brzo sam sve uništio. Nešto sam rasturio, A sva sreća, 1judi koji su dobili letke nikad nas nisu izdali, niti je ikad Udba saznala tko su ti ljudi i gdje su. Toga me bilo najviše strah, da nevini ljudi ne nastradaju.
No, u naše redove se ugurao agent Udbe. Mi mladi, neiskusni, nismo ništa sumnjali. Čujte, nas nije nitko organizirao, nikakav pokret. Bilo nas je šest, od kojih je jedan bio izdajica.
Ja ne znam da li je namjerno bio ubačen odmah među nas ili je kasnije od straha to potvrdio, ali činjenica je da je odmah bio sumnjiv, jer je upravo on predlagao neke stvari koje su imale karakter terorizma, i zbog toga smo najviše i suđeni. Ne samo zbog letaka.
Ja sam odmah bio protiv tih njegovih radikalnih ideja, a taj čovjek uopće nije bio hapšen i kad su naši odvjetnici tražili da se sasluša taj čovjek, pa da kaže što je on prema našoj obrani govorio i predlagao, onda se javni tužitelj žestoko suprotstavio i rekao kako nema potrebe da se taj čovjek sasluša. jasno, sve su naše žalbe odbijene.
Ratimir Mlinarić |
